Imale smo loše dane, katastrofalne. Derao se, vikao, svašta nam govorio, a u tim trenucima smo to i zaslužile. Ali nikad nije odustao. Čovjek koji nam je prije svega ponudio svoju ljudskost i dopustio nam našu. Dozvolio da pjevamo, plešemo, zezamo se, plačemo, smijemo. Nakon prvenstva u Francuskoj rekao nam je da je sve škola, da treba vremena, da ćemo imati velike rezultate, ali da moramo imat strpljenja…i bio je u pravu. Naše vrijeme je došlo, dočekali smo da i mi dobijemo četiri milijuna kauč izbornika, ne samo nogometaši i naši muški kolege.

Dug je put to bio, puno poraza koji su ovoj ekipi dali veliki karakter. Ogroman. Zato uvijek volim istaknuti zajedništvo. Veliko zajedništvo malog kruga ljudi. A zajedništvo i karakter nije od jučer, prošle smo zajedno sito i rešeto u mlađim kategorijama, puno cura je odustalo zbog ozljeda, a još više zbog egzistencije jer kod nas u ženskom rukometu morate biti ili ludi ili pomalo mazohisti da igrate, učite, studirate i nekako preživite. 

Vidim da se dosta i spominje izostanak Podravkinih igračica. Ne znamo zašto se dijelimo? Kako bi podijelili Larissu ili Doru Kalaus? Anu Debelić? One su sve dio rukometnog puta i onoga što su danas dobile i od Podravke i Lokomotive… Ja sam sigurna da i Podravka i Lokomotiva na čelu sa svojim stručnjacima rade najbolje za hrvatski rukomet i sigurna sam da je svaka i Podravkina i Lokomotivina igračica u nekom trenutku bila još nečija. Splitska, Riječka, Osječka, Umaška, Varaždinska i da dalje ne nabrajam.

Zbog svega toga sretna sam i ponosna na Našu Hrvatsku. I na sve šta ove cure rade. Način na koji se bore. One su i sjever i jug i istok i zapad. I dalmatinski dišpet i bosanska čvrstoća i zagrebačka elegancija i slavonski inat, a nekad i slavonska rakija. I more i rijeka, i planina i ravnica. One su naša Hrvatska! Sve za jednu, jedna za sve. Gubimo, vodimo, stižemo. Igramo, igramo se i uživamo. Vidi se zadovoljstvo, vidi se čarolija, vidi se povezanost, samo se sjetite crvenog kartona Šimare, nenamjeran udarac rukom u lice protivničke igračice Srbije. Izlazi tužna, sve je bodre, ljube, grle. Tri utakmice, tri pobjede, Hrvatska na čelu svoje skupine, prenosimo sve bodove. Žive cure svoje snove! Snove svih koji vole ženski rukomet u Hrvatskoj, a one dobro znaju tko su ti ljudi. Cure uživajte, zaslužile ste, bio je to dug i težak put.

Gubile smo, plakale, pobjeđivale, veselile se, ali nikad ni u jednom trenutku, nismo odustale! Nismo i nećemo!