Croatia – Iceland, EHF Women’s EHF EURO 2020 Qualifiers, Gradski vrt hall, Osijek, Croatia, 25.09.2019, Mandatory Credit © Jozo Cabraja / kolektiff

“Najčešće pitanje s kojim se susrećem ovih dana je pitanje na koje je odgovor nemoguće sročiti u nekoliko riječi. Naime, svi me pitaju kako podnosim uspjehe naših fantastičnih cura na Europskom prvenstvu s obzirom da nisam s njima. Nije to teško pitanje, ono je legitimno i vrlo jednostavno, ali odgovor je teško sročiti u par riječi… Najbolji pokušaj – miješavina emocija. Sreća i ponos, a s druge strane težina i frustracija jer me je u ispunjenju našeg sna zaustavila ozljeda koljena.

Sreća i ponos kad su grabile prema mom, njihovom, našem snu svih ovih dana bili su neopisivi. Baš kao i težina što u svemu tome nisam s njima. Ali jedno je sigurno. Od svih dana najteže mi je bilo jučer. Ne zbog poraza. Poražene smo od sedmerostrukog osvajača europskih prvenstava. Odigrale smo odličnih 40 minuta, kaznili su kasnije u drugom poluvremenu  sve naše pogreške u napadu lakim pogocima i to nije ništa strašno. To je sport. Norveška je rukometna velesila i konstanta, s ponajboljim igračicama svijeta na baš svakoj poziciji, a onda igračem utakmice bude proglašena Reistad koja je debitantica. Informacije radi, Reistad je bila u najboljoj sedmorki juniorskog prvenstva i ona je jedina koja je iz te generacije pozvana u seniorsku vrstu. Zamislite, koliko dobar moraš biti da imaš privilegiju igrati za Norvešku. S druge strane, čvrsto vjerujem da je ovo tek početak naše generacije.

Strašno i najteže mi je to što sada nisam s njima. Upravo u porazu. Najteže mi je jer su nas često nazivali ‘Kapi i kompanija’. Najteže mi je jer sam se za njih uvijek borila. Najteže mi je jer sam se sa njima ponekad i svađala, živcirala, veselila i s njima ovo sanjala. U pobjedi i još više u porazu. A svi dobro znamo da je dosad ovog drugog bilo više. U tišini smo sa hrvatskim rukometnim fanaticima koji nikad nisu tražili ništa  zauzvrat, gradile godinama ovo što je Hrvatska danas i znam da jedan poraz neće skinuti sve te osmijehe s lica koje gledamo posljednjih dana, ispred malih ekrana.

Neizmjerno sam sretna i ponosna kad pobjeđuju. Ali kad izgube onda mi to duplo teže pada. Možda zato, jer bez obzira što nisam s njima, smatram da ova klapa ne zaslužuje od nikoga izgubiti. Znam da im na terenu ne mogu pomoći, moje svježe operirano koljeno nije spremno ni za mnogo jednostavnije stvari od rukometa i to je sastavni dio sporta, ali bez obzira na to ne mogu se otarasiti osjećaja odgovornosti. Odgovornosti koju su mi one dale jer su mi uvijek vjerovale, od kadetskih dana, jer su uvijek imale povjerenja koje sam ja itekako osjećala kad sam branila najdraži gol, onaj hrvatski. Jednako tako, ja vjerujem u njih, u njihove osmijehe, u ostvarenje naših snova.

I na kraju znam da im nitko neće zamjeriti ovaj poraz, neka ni ne pokuša, nema ni zašto. Znam da su osvojile sva vaša srca sada, a moje imaju od davnih dana bez obzira kako završi ovaj naš put na Europskom prvenstvu, premda  sam uvjerena da ćemo se još veseliti.“

Vaša Kapi <3

Ivana Kapitanović